Središnju temu utjecaja stilskih figura na ekspresivnost i sugestivnost izraza u književnoumjetničkim i publicističkim tekstovima uokvirili smo svojevrsnim uvodom u problematiku u kojemu izlažemo pregled povijesti interesa za figure u jeziku. To se prvenstveno odnosi na poglavlja posvećena grčkoj i rimskoj retorici, procesu razgraničenja poetike i retorike, Aristotelovu doprinosu razvoju discipline koja se bavi govorom i njegovim osobitostima. Nakon toga slijede poglavlja u kojima tematiziramo promjene u shvaćanju jezika i komunikacije, a posljedično i shvaćanju figurativnosti u jeziku. Obnovu zanimanja za figure u jeziku koja se odvija ponajviše u 20. stoljeću obrazlažemo također u sklopu uvodnog kontekstualiziranja središnje teme. O figurativnosti izvan jezičnog prostora govorimo u završnom poglavlju prvoga dijela rada. S obzirom da smo pratili utjecaj stilskih figura na primjeru književnoumjetničkog i publicističkog teksta, potrebno je bilo istaknuti neke od najbitnijih obilježja istoimenih funkcionalnih stilova na koje se, između ostalih, grana hrvatski standardni jezik. U središnjem dijelu radu kao predložak za analizu poslužile su nam kolumne Nine Raspudića i dio opusa Vesne Parun. Nastojali smo prikazati u kakvom su međusobnom odnosu stilske figure i vrijednost izraza u dvama različitim tipovima tekstova, ali i kakav utjecaj imaju po recepciju teksta i formiranje njegova smisla. Na kraju smo se kratko osvrnuli na usporedbu uloge stilskih figura u dvjema promatranim vrstama tekstova pri tome uzimajući u obzir zakonitosti funkcionalnih stilova kojima su pisani. Kroz čitav smo sadržaj rada imali u vidu vremenski kontekst iz čije perspektive danas promatramo figurativnost i njezine utjecaje, pa smo smatrali za potrebno više puta upozoriti na činjenicu društvene uvjetovanosti prevlasti slike (i figura) u suvremenoj komunikaciji. Rad zaključujemo svojevrsnim sumiranjem svega što proizlazi iz njegova sadržaja i podcrtavamo najvažnije zaključke do kojih smo došli baveći se širokim područjem figurativnosti.