Tijekom razdoblja narodnoga preporoda, u vremenskome intervalu od 1835. do 1840. godine, objavljena su mnoga djela, od kojih su poznatija: Glagovkinje i Kosjenke ilirske Ljudevita Gaja, Pjesme i pripovijetke, Vjekoslava Babukića, Dramatička pokušenja Dimitrija Demetra, Đulabije Stanka Vraza, Početak, napredak i vrijednosti literature ilirske Dragutina Seljana i druga. Nominalna je odlika ilirskoga pokreta svijest o vlastitoj naciji u kombinaciji s kozmopolitizmom. Posebno se ističe ideja slavenstva, odnosno tada nazivana idejom panslavizma (usp. Živančević 1984: 50). Ivan Mažuranić relevantan je predstavnik hrvatske književnosti, ali i političkoga života spomenutog vremena. Svjestan podložnosti svojega naroda europskim hegemonijskim silama, pod čijim vodstvom ne samo onodobna Hrvatska već i sve slavenske zemlje nisu pronašle potrebno utočište, Mažuranić se priklonio ilirskome pokretu s ciljem ostvarivanja nacionalnih interesa. Mažuranić je svojim djelom Smrt Smail-age Čengića prvenstveno progovorio o potrebitosti svakoga naroda na jednakost, slobodu i bratstvo dok se na putu do ostvarivanja spomenutog poziva na općeljudske moralne vrijednosti u okviru kojih stremi ka neprestanoj ideji inkluzije – dakle postavljanjem crnogorske nacije u okosnicu epskoga sukoba poništava potencijalnu jednostranost svojih tendencija. Svojim istupom ne samo protiv turske tiranije već i protiv euproske indiferentnosti, koja se može protumačiti kao pasivna tiranija, a što je ujedno i krucijalna problematika ovoga rada, Mažuranić je ostvario ideološki kompetentno, sadržajno jezgrovito i napose umjetnički dorađeno djelo koje je i danas, unatoč mnogim književnopovijesnim negativnim komentarima, aktualno.